Umm. Oprosti, ako si se već navikao/la na onaj blog. Bilo je licemjerno od mene, stavljati sve, ono, nepušenje i to. A probala sam. Sram me je, sori, al morala sam. Ono je neko staro smeće, koje, nažalost nisam voljela. Nadam se da ću ovo smeće voljeti. Nadam se da ste ga vi voljeli. Ako niste, nadam se da će vam se svidjeti nove promjene, ako jeste, bit ćete zadovoljni s ovim. Čitam iste ljude, prihvačam nove. Sad, da više počnem.

Tjedan mi je cijeli u ritmu glazbe Swallowed in the sea.Ili kako se već piše. Počela je škola, a moje ocjene su već 2,5 i 4. Sramim se. Cure su me počele ogovarati, smišljati nešto protiv mene i tako, a imam osječaj da me moja najbolja prijateljica ostavlja i zanemaruje.

Nije najbolja, najbolje su ONE tri. Ona je samo višak. Višak koji mi krade simpatije, višak koji je uvijek tu kad netreba. VIŠAK kojemu sam JA NAJBOLJA samo kada mu treba zadaća za prepisati.

I sad me pita dali sam dobro. Nemogu je izvrijeđat, jer je popularna, a meni je ipak stalo do mišljenja drugih. Tješim se, ah, pa kome nije stalo?

I tako, malo po malo, dođosmo mi i do kraja ulice. Ulice sramote, bijede, užasa. Neznam. Nekakve čudne ulice, u kojoj ja vodim te, a ti za menom ideš, a neznamo dali je uopće dobar put, al smo sigurni/sigurne jedan/jedna uz drugoga/drugu.

Nadam se da ti se sviđa nova gitaristica. Koja je više počela vježbati gitaru, i koja sada ima više samopoštovanja, i misli da je bolja.

Pusice.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.